...Sedam godina su kofer u koji može stati strašno mnogo stvari.Ako umes da pakuješ,naravno...
To što meni ne trebaju više neke sitnice koje njoj trebaju sve vise,ne daje mi pravo da je nagovaram da ih ne trpa unutra...
Njen kofer,na kraju krajeva.
Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala,ali nisam pokušavao da je odvratim...
Do pepela se i jedino stiže preko vatre...
Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice,ni od priče ne može se isplesti mreža za hvatanje vremena...
Za sedam jeseni,koji minut posle pola jedan,jedan ili pola dva,i ona će negde zastati pod zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga"prodavnice modne obuće"...
I onda će znati.
Dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije.
Uzdahnuće,predosećam?
Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu,kao odraz udaljenih zvijezda na vodi...
Biće sama,nadam se?
Jer,tada će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina...
Da...
I onda će znati da je jedina koju sam ikada voleo...
Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca...
Štedeći se...
Učeći se kako ću najbolje voleti nju...
Kada je konačno nađem...