Negde izmedju reci,
negde izmedju dodira,
negde izmedju stvarnosti
zaboravljeni i sami
stojimo dugo…
Znas me i znam te,
ono sto zelimo da cujemo
ne izgovaramo i to nas boli
mozda vise od tisine,
Kao uvek i sada
govorimo dodirom, bez reci
sva nasa cutanja…
Male stvari, gomile detalja,
usput zaboravaljenih
i namerno izgubljenih komadica dana,
sastavljenih poput slagalice u
odraz zaustavljene vecnosti.
Pokazuju da ovo nije vreme
za odvikavanje…
I dalje odbrojavamo…
Mozda nas slomi kasnije,
za sada smo vesti, u ovoj nasoj tisini.
Bojim se da smo je zavoleli…